nedjelja, 30. ožujka 2014.

Male stvari

"Početak svega je malen."   
"Početak je pola bitke."

Ovime ću početi današnji post. Došla sam s namjerom, voljom, potrebom i ogromnom željom da nešto napišem.
Najprije pripreme za rad - kava, keksi i milozvučna pozadina: Nature's Tranquility - Amazon Rainforest Suite






Danas sam vidjela proljeće. E to je ljubav. Kako objasniti osjećaje proljeća? Buđenje s osmijehom kad ugledam sunce kroz prozor i zastore. Ako imam sreće kao danas, neradni mi je dan, a to znači velika šolja kave (veća nego na slici), knjiga i lagano jutro vani, upijam sunčevu toplinu, slušam jutarnji mir, svježi zrak, nakratko sebi dopuštam ne misliti o svemu što me čeka toga dana, samo mir.

A poslije, dok je sunce još bilo više na istoku nego zapadu, i prije nego se maslačci počnu zatvarati, brala sam maslačak za med. Vrlo je ukusan, naravno i ljekovit.

Uglavnom, naučiti prepoznati male stvari, uživati u njima, podijeliti ih i biti zahvalan na malim stvarima nešto je na što sam ponosna. Nekad su one sve što ćemo imati. U nekom trenutku neće biti nikoga oko nas, neće biti prilike postići nešto veliko da bismo se osjećali ispunjenima, za takve trenutke stvorene su male stvari. 
Postojao je dan kad nisam imala nešto ili nekoga za utjehu, ohrabrenje, osmijeh, podršku, takav dan uči me vidjeti veliku sreću u malim stvarima. Koliko sunce može ugrijati hladne ruke od nervoze, koliko glazba može umiriti uznemireno srce, koliko knjiga može osvijetliti mračne misli, koliko osmijeha umiljato mače može izazvati...sve to ne znamo dok nam se ne dogodi. Važno je dopustiti svemu tome da nam priđe i učini svoje čudo. 


Tako se lako prepustiti nemiru, a zatim maštati o sreći. Čeznuti za njom. Pitati se gdje je. Zašto nas je napustila? A ona potiho odgovara: "Tu sam.". I da, uvijek je tu, samo što nerijetko tražimo samo ono što želimo vidjeti. Kao na primjer, kad tražim ključeve, samo gledam hoću li gdje ugledati taj ključ, a nikad ne razmišljam da tražim i privjesak na kojem je ključ, iako je on daleko uočljiviji sa svojim bojama. Tako je i sa srećom. Nije ona uvijek samo u onom obliku u kojem ju zamišljamo. Otvoriti se novim mogućnostima i prilikama, siguran je recept za pronaći veliku sreću u malim stvarima. Ili, još jedan primjer: kako sam bila nesigurna na početku ovog posta, prije prve rečenice. Nisam znala šta ću napisati, ali sam zamišljala nešto veliko. A sad, kad i sama pročitam sve što sam pisala, poslušam pjesme koje sam stavila, čini me sretnom jer sam uspjela napraviti nešto lijepo tako što sam dopustila da me obuzme sve to pozitivno od ovoga dana, a još sam sretnija jer sam to podijelila s tobom, dragi moj čitatelju i čitateljice. Hvala Ti.
Završit ću citatom:
"Tisuće svijeća se mogu zapaliti od jedne, a život te svijeće se neće umanjiti. Sreća nikad nije umanjena kad je podijeljena s drugima."

četvrtak, 27. ožujka 2014.

Most preko vječnosti






"Čini nam se ponekad da su zmajevi dio prošlosti, da nema više čudovišta i odvažnih viteza, da nema više princeza koje lutaju začaranim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire (...) Srećom nas ispunjava spoznaja da to nije istina."

Ovako počinje ljubavna priča Richarda Bacha. Jedna od mnogih knjiga koje sam sa zadovoljstvom pročitala više puta. Ne želim ovdje pisati recenziju knjige, želim dočarati koliku moć ona može imati, koliko se mene dojmila i koliko me usrećila.
Što je Ljubav, kako ju prepoznati, kako se odnositi prema njoj, čuvati, hraniti, održavati i živjeti s njom? Koji je recept? Ne, ovo nije knjiga samopomoći, niti knjiga savjetnika i stručnjaka. Samo jedno važno životno iskustvo, preneseno na papir.
Prelijepa je, dok sam čitala pojedine dijelove, doslovno sam osjetila toplinu, osmijeh bi mi ozario lice, onaj trenutak kada jako poželim nekome reći "Evo, dođi, ja te volim."

Ali nije takva da bi me poučila idealiziranju, gledanju samo jedne strane medalje, ne govori o nečemu što ne postoji ili što ne možemo sami stvoriti. Naučila me ja kako racionalno voljeti, voljeti srcem i razumom. Kako gledati na prošlost - sretnu ili nesretnu, kako očekivati budućnost, kako postaviti zdrave temelje toj budućnosti, ali živjeti u sadašnjosti.



Naučila sam da ako sam sretna sada, ne podrazumijeva da ću jednako biti sretna i sljedeći trenutak, da smo sposobni najviše povrijediti one koji su nam najbliži. Što je to u nama da svoje najbliže, najdraže i voljene povrijedimo? Zašto najviše boli kad nas povrijedi onaj uz koga smo najsretniji? Zašto više boli kamen bačen iz neposredne blizine nego iz daljine.Boli zato što je to osoba kojoj vjerujemo, koja nas čini sretnima, koju želimo vidjeti sretnu, kojoj se usudimo povjeriti svoje strahove i svoje sretne misli, i na kraju, osoba koju volimo. Ili smo nekad i sami ta osoba? Ako jesmo, zašto? Zašto to radimo? Zapravo se pravi razlog uglavnom tiče nas samih, a ne onoga koga smo povrijedili svojim djelima ili riječima, htjeli smo učiniti ili reći nešto za sebe, ili u svoju obranu ili jednostavno nikad ne bismo pomislili da bi upravo ta "sitnica" povrijedila nekoga. Kako onda objasniti da nije bilo s tom namjerom? Ili kako prihvatiti to objašnjenje kao razlog da su nas povrijedili? Teško isto koliko i lako. Praštanjem, razumijevanjem i Ljubavlju. 




Ali, nisu uvijek "sitnice" ono što nas povrijedi, ili ono čime povrijedimo drugoga. Nekad su to jako bitna pitanja, životne prekretnice, teške odluke. Kako naći načina, objasniti, prihvatiti, vjerovati...? Pogledom u budućnost. Razmisliti o svim opcijama što se može dogoditi u budućnosti sa ili bez toga velikog pitanja. Odlučiti što je bitnije, što je ono što će nas učiniti sretnima na duge staze. Koliko smo spremni žrtvovati? Koliko dugo čekati na ostvarenje snova - ako će se uopće ostvariti? Nikad neće biti lako, ali uz svu pomoć, podršku, razumijevanje, shvaćanje i prihvaćanje, ustrajnost i Ljubav, uspjeh teško da će izostati. Ipak, uspjeh nikada nije zagarantiran dok ga ne osjetimo. Što ako ne uspijemo? Što tada? Pa to je bar lako - zajedničkim snagama ponovno stati na noge, nastaviti dalje, željeti više, voljeti. Zajedništvo, osjećaj bliskosti i pripadnosti jedno drugome je ono što nas održava. Želja da uspijemo zajedno. Volja i rad na tome. Hrabrost i strpljenje. Povjerenje. Poštovanje i divljenje. Ljubav.



Na zadnjim stranicama nalaze se sljedeće riječi: "Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja. (...) Jedino što nam je važno, na kraju našeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naša ljubav."














srijeda, 26. ožujka 2014.

Čizmice za raspoloženje

Kiša, mokar snijeg, blato, sivo nebo, magla, tmuran dan, sve to ima i svoje čari, npr. ostat ću u kući na toplom, suhom i uz knjigu. Ali, zašto bi me sve to spriječilo da izađem? Sa svojim veselim čizmicama,
mogu gdje hoću, kad hoću i bez obzira na vremenske uvjete. Sa svojim veselim čizmicama ću u inat svem tom sivilu izaći i obojiti svoje raspoloženje, nacrtati osmijeh i na licu prolaznika kad pogleda moje vesele čizmice. Idem u njima kao po oblacima, osjećam se kao da sa svakim tragom ostavljam korak od cvijeća iza sebe.
Život je prekratak da bismo nosili dosadnu odjeću/obuću. Nemam vremena nositi "ono što se sad nosi", mogu samo obući ono što me danas čini sretnom, a to su boje i osmijeh. Čizmice na cvjetiće čine čuda. Vode me ispod duge i po vodi, pokazuju mi male velike stvari, govore mi o kiši kao o eliksiru njihova života, jer da nije kiše, tko bi ih ikada nosio i tko bi ih ikada zamijetio da nije teških oblaka koji će pomračiti svijet, učiniti da su vesele čizmice najveselija šarena stvar koju ste toga tmurnog dana vidjeli. Nitko nije ostao ravnodušan prema njima toga dana.

utorak, 25. ožujka 2014.

Naklon Proljeću

Proljeće je bilo 13. u Decembru više nego što je danas. Slušam kako kiša pljušti, ugodno bi bilo za zaspati uz knjigu, ali nije mi drago kad se sjetim da je proljeće. Moje najdraže godišnje doba. S prvim sunčanim jutrim budim se ranije, poletna i presretna zbog sunca, mogućnosti da sjedim vani, okrenuta suncu, dok se još čuje onaj jutarnji mir, budim se uz veliku šolju crne kave i laganu knjigu. Doslovno osjećam kako me ispunjava ta energija, želja, sreća, zadovoljstvo. Pa eto, hvala ti Proljeće što dolaziš poslije duge tmurne hladne sive uspavane zime. Kažu, po prirodi smo privrženi onom godišnjem dobu u kojem smo rođeni, možda i zbog toga. Slavim rođendan u po' proljeća. Idealno vrijeme, u većini slučajeva dan mogu provesti vani, u mlađim danima se i moglo slaviti navečer negdje na otvorenome. Obožavam proljeće! Prvi maslačci su obojili dan. Kako je jednostavno neuobičajeno lijep maslačak, i jedan od najdražih mi, iz razloga što će se prilagoditi bilo kojoj okolini, gdje ga staviš tu će rasti i obasjati sve. Mala sunca na zemlji.

ponedjeljak, 24. ožujka 2014.

Ponedjeljak

Dakle, klišej ili ne, Ponedjeljkom ni trava ne raste! Ne znam u čemu je problem, i kad mi je nedjelja radna, nema razlike, i dalje je buđenje ponedjeljkom najbolnije i najdulje traje, kao jutros - od prvog alarma do trenutka napustanja mekog zagrljaja kreveta prošlo je 40 minuta. Doduše, namjena tog prvog alarma i nije da se odmah ustaje, nego priprema za ono što dolazi, ali 40 umjesto 5 ili 10? Ajde neka mi sad to objasne stručnjaci sa ovog i onog univerziteta koji su proveli istraživanje na toliko i toliko ispitanika. NEMA SMISLA! A eto, što je sreća u nesreći ponedjeljkom - ma samo nek se diže dok se ima gdje ići ponedjeljkom.

Start

Evo, moj prvi post ikada na blogu. Čemu se nadam? Ah! Za početak, tome da ne pogriješim negdje pa u startu odbijem svoje potencijalne pratitelje (kaže se pratitelji?). Koja je tema ovog bloga? Nema zadane teme. Neka svaki post bude lektira za sebe, svaki neka ima svoju temu, ideju, motiv, fabulu, mjesto, vrijeme radnje, likove i ovisno o tome različite čitatelje i komentatore. Koji je cilj bloga? Cilj je u ovom trenutku, kreativno provoditi vrijeme na internetu. Kreativno je inače relativan pojam, ovisno o onome koji ga upotrijebi, u kakvu svrhu itd. itd. U ovom slučaju, kreativno bi trebalo značiti napisati nešto što će zaokupiti nečiju pažnju, možda razveseliti, navesti na razmišljanje, ili naprotiv, na opuštanje i puštanje "mozaka" na pašu. Treba li prvi post biti što kraći ili što opširniji? Uskoro ću saznati je li ovo pogrešna duljina posta.