Lista posljednjih želja

Ovo su prvi kadrovi filma "The bucket list" (Lista posljednjih želja/Imaš petlju). Film koji sam gledala tek dva puta. Kažem tek, zato što imam namjeru gledati ga još nekoliko puta.
To nije film "pričam ti priču", uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Ne. Dvojica mojih najdražih glumaca: Morgan Freeman i Jack Nicholson, uče nas o vrijednosti života. Susreću se kao potpuni stranci u istoj sobi u bolnici, i obojici je ostalo još nekoliko mjeseci života. Umjesto prepuštanja i odustajanja od svega, odlučuju načiniti listu svojih posljednjih želja, ali ne zaustavljaju se na tome, naprotiv, kreću u akciju i ispunjavaju sebi te želje, sve ono što nikada u životu nisu učinili.

Neću ići u detalje, ne želim pokvariti doživljaj filma onima koji ga požele gledati. Nešto najgore mi je kad čitam recenziju filma ili knjige, gdje ti u tri rečenice ispriča pola, još ti samo ne kaže kraj. Zbog toga, reći ću ono što je bitnije. Inače nisam neki ljubitelj filmova, preferiram knjige, što dakle znači da je ovaj film posebno vrijedan gledanja. Čak niti ne traje dugo, prikladnih 95 minuta, ali i da je dulje, ne bi mi bilo žao.

Dakle, jeste li se ikad zapitali "Jesam li našao sreću u svom životu?" i "Jesam li donio sreću drugima?". Prema egipatskom vjerovanju, kada duša dođe na ulaz u nebo, postavljena su joj ta dva pitanja. O odgovorima ovisi hoće li ili neće ući u nebo. Lijepo je to vjerovanje. Ako ga spustimo na naše zemaljsko postojanje, trebali bismo ta ista pitanja sebi postavljati s vremena na vrijeme, ne zbog nekakvog prolaza negdje, nego kako bismo sebi mogli odgovoriti kakva smo osoba, koliko smo postigli, koliko smo postigli za druge. Usporedi sebe sa ljudima koji uspoređuju sebe s tobom, tako ćeš znati jesi li i koliko si uspio.

A šta više pričati, film me je rasplakao od smijeha ali i od tuge ili jednostavno onaj osjećaj ... e ne znam to objasniti, tolika neka snaga osjećaja da mi suze same krenu, a ako jedan film može izazvate tako snažne osjećaje, to mora biti dobar film. 

Zahir - Paulo Coelho

Zahira sam pročitala 5 puta. Svjesno ili nesvjesno, ali došao bi mi kao nova frizura. Hm, kakve sad veze frizura ima s čitanjem? Opće je poznato, a i sama to mogu potvrditi, kad se žena suočava s bitnim promjenama u svom životu, dobrim ili lošim, promijeni frizuru, dobro ne mora to biti uvijek nešto drastično, ali tek toliko da ona sama osjeti promjenu kako bi se osjećala bolje. Tako je meni došao Zahir, nekako bih ga uvijek uzela čitati kad su u tijeku, ili već iza mene, turbulentna vremena. Napuni mi baterije, osvježi me.

Tko je već upoznat s gospodinom Coelhom, onda može otprilike zamisliti što ga čeka. Životna lekcija, upute, savjeti, lijepa priča. Svi njegovi naslovi objavljeni prije Zahira dojmili su me se toliko da sam ih pročitala po nekoliko puta, ali ovo je nešto posebno. Zahir me poučio. Kako shvatiti da si u problemu, kako prihvatiti problem, kako skupiti hrabrosti za suočiti se s njim, kako i zašto krenuti u tu bitku, i kako biti spreman za sve moguće svršetke, sretne ili nesretne, tj. kako biti sretan i zahvalan jer si dobio priliku biti glavna uloga u svom životu, bez obzira hoćeš li iz te bitke izaći kao pobjednik ili ne.

Postoji u nama onaj glas koji uvijek govori nešto svoje, uvijek, uvijek, i zna da ćemo na tren zašutjeti, i tad čuti baš njega, i čuti njegovo nezadovoljstvo, njegovu nesreću, njegovu pohlepu, njegovu zavist...sve ono zbog čega se kasnije kajemo. Ima on i svojih vrlina, zbog njega vidimo drugu stranu medalje i zbog njega gledamo racionalno na stvari. Ali zbog njega se također zapitamo o razlozima svojih nesreća i neuspjeha. Zbog njega zapravo i vidimo tu svoju nesreću. A to nam ne može donijeti dobra, treba nam glas koji će reći "e, vidiš, gledaj, obrati pažnju, ovo je tvoja sreća, na nju pazi". Zašto je on uvijek onaj tiši, pa valjda zato jer je strpljiviji. Zahir me poučio i tome da gledam zbog čega sam sretna i da nastavim biti sretna zbog toga, jer nesreća nije opcija, i to zato što sam ja tako odlučila.

A Ljubav? Oh, Ljubav! Ona je ta koja tek zaslužuje poseban tretman. Ako se ta ista Ljubav i Sreća nalaze u jednoj rečenici, tada mora značiti da postoji i Zahir. Postoji netko ili nešto čime su nam duša, srce i um okupirani. Kada je to netko - koliko smo spremni na to. Jesmo li uopće spremni biti sretni s tim nekim, jesmo li sposobni i voljni usrećiti tog nekoga, što je potrebno? Potrebno je htjeti voljeti, i pustiti da budemo voljeni. Osjetiti veličinu Ljubavi moguće je samo i jedino ako smo čistoga srca primili tu Ljubav. Dopustiti joj da zavlada i obuzme, da vodi i uči. Ne tržiti ju, ne sputavati, ne okovati. Dopustit Ljubavi da ljubi.

Toliko ću reći o knjizi, slike s citatima su zapravo fotografirani ulomci iz knjige, vrijedi ju pročitati, naći u njoj mnogo više od ovoga što sam tu iznijela.

Još jedna praktična stvar koju sam saznala u Zahiru se tiče raspona tračnica na željezničkim prugama:

Sad kad sam ponovno prošla knjigom ovako, poželjela sam ju ponovno pročitati, zadnji put je bilo prije 2 godine. Da, i hoću! :)