Lista posljednjih želja

Ovo su prvi kadrovi filma "The bucket list" (Lista posljednjih želja/Imaš petlju). Film koji sam gledala tek dva puta. Kažem tek, zato što imam namjeru gledati ga još nekoliko puta.
To nije film "pričam ti priču", uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Ne. Dvojica mojih najdražih glumaca: Morgan Freeman i Jack Nicholson, uče nas o vrijednosti života. Susreću se kao potpuni stranci u istoj sobi u bolnici, i obojici je ostalo još nekoliko mjeseci života. Umjesto prepuštanja i odustajanja od svega, odlučuju načiniti listu svojih posljednjih želja, ali ne zaustavljaju se na tome, naprotiv, kreću u akciju i ispunjavaju sebi te želje, sve ono što nikada u životu nisu učinili.

Neću ići u detalje, ne želim pokvariti doživljaj filma onima koji ga požele gledati. Nešto najgore mi je kad čitam recenziju filma ili knjige, gdje ti u tri rečenice ispriča pola, još ti samo ne kaže kraj. Zbog toga, reći ću ono što je bitnije. Inače nisam neki ljubitelj filmova, preferiram knjige, što dakle znači da je ovaj film posebno vrijedan gledanja. Čak niti ne traje dugo, prikladnih 95 minuta, ali i da je dulje, ne bi mi bilo žao.

Dakle, jeste li se ikad zapitali "Jesam li našao sreću u svom životu?" i "Jesam li donio sreću drugima?". Prema egipatskom vjerovanju, kada duša dođe na ulaz u nebo, postavljena su joj ta dva pitanja. O odgovorima ovisi hoće li ili neće ući u nebo. Lijepo je to vjerovanje. Ako ga spustimo na naše zemaljsko postojanje, trebali bismo ta ista pitanja sebi postavljati s vremena na vrijeme, ne zbog nekakvog prolaza negdje, nego kako bismo sebi mogli odgovoriti kakva smo osoba, koliko smo postigli, koliko smo postigli za druge. Usporedi sebe sa ljudima koji uspoređuju sebe s tobom, tako ćeš znati jesi li i koliko si uspio.

A šta više pričati, film me je rasplakao od smijeha ali i od tuge ili jednostavno onaj osjećaj ... e ne znam to objasniti, tolika neka snaga osjećaja da mi suze same krenu, a ako jedan film može izazvate tako snažne osjećaje, to mora biti dobar film. 

Zahir - Paulo Coelho

Zahira sam pročitala 5 puta. Svjesno ili nesvjesno, ali došao bi mi kao nova frizura. Hm, kakve sad veze frizura ima s čitanjem? Opće je poznato, a i sama to mogu potvrditi, kad se žena suočava s bitnim promjenama u svom životu, dobrim ili lošim, promijeni frizuru, dobro ne mora to biti uvijek nešto drastično, ali tek toliko da ona sama osjeti promjenu kako bi se osjećala bolje. Tako je meni došao Zahir, nekako bih ga uvijek uzela čitati kad su u tijeku, ili već iza mene, turbulentna vremena. Napuni mi baterije, osvježi me.

Tko je već upoznat s gospodinom Coelhom, onda može otprilike zamisliti što ga čeka. Životna lekcija, upute, savjeti, lijepa priča. Svi njegovi naslovi objavljeni prije Zahira dojmili su me se toliko da sam ih pročitala po nekoliko puta, ali ovo je nešto posebno. Zahir me poučio. Kako shvatiti da si u problemu, kako prihvatiti problem, kako skupiti hrabrosti za suočiti se s njim, kako i zašto krenuti u tu bitku, i kako biti spreman za sve moguće svršetke, sretne ili nesretne, tj. kako biti sretan i zahvalan jer si dobio priliku biti glavna uloga u svom životu, bez obzira hoćeš li iz te bitke izaći kao pobjednik ili ne.

Postoji u nama onaj glas koji uvijek govori nešto svoje, uvijek, uvijek, i zna da ćemo na tren zašutjeti, i tad čuti baš njega, i čuti njegovo nezadovoljstvo, njegovu nesreću, njegovu pohlepu, njegovu zavist...sve ono zbog čega se kasnije kajemo. Ima on i svojih vrlina, zbog njega vidimo drugu stranu medalje i zbog njega gledamo racionalno na stvari. Ali zbog njega se također zapitamo o razlozima svojih nesreća i neuspjeha. Zbog njega zapravo i vidimo tu svoju nesreću. A to nam ne može donijeti dobra, treba nam glas koji će reći "e, vidiš, gledaj, obrati pažnju, ovo je tvoja sreća, na nju pazi". Zašto je on uvijek onaj tiši, pa valjda zato jer je strpljiviji. Zahir me poučio i tome da gledam zbog čega sam sretna i da nastavim biti sretna zbog toga, jer nesreća nije opcija, i to zato što sam ja tako odlučila.

A Ljubav? Oh, Ljubav! Ona je ta koja tek zaslužuje poseban tretman. Ako se ta ista Ljubav i Sreća nalaze u jednoj rečenici, tada mora značiti da postoji i Zahir. Postoji netko ili nešto čime su nam duša, srce i um okupirani. Kada je to netko - koliko smo spremni na to. Jesmo li uopće spremni biti sretni s tim nekim, jesmo li sposobni i voljni usrećiti tog nekoga, što je potrebno? Potrebno je htjeti voljeti, i pustiti da budemo voljeni. Osjetiti veličinu Ljubavi moguće je samo i jedino ako smo čistoga srca primili tu Ljubav. Dopustiti joj da zavlada i obuzme, da vodi i uči. Ne tržiti ju, ne sputavati, ne okovati. Dopustit Ljubavi da ljubi.

Toliko ću reći o knjizi, slike s citatima su zapravo fotografirani ulomci iz knjige, vrijedi ju pročitati, naći u njoj mnogo više od ovoga što sam tu iznijela.

Još jedna praktična stvar koju sam saznala u Zahiru se tiče raspona tračnica na željezničkim prugama:

Sad kad sam ponovno prošla knjigom ovako, poželjela sam ju ponovno pročitati, zadnji put je bilo prije 2 godine. Da, i hoću! :)

Male stvari

"Početak svega je malen."   

"Početak je pola bitke."

Ovime ću početi današnji post. Došla sam s namjerom, voljom, potrebom i ogromnom željom da nešto napišem.

Najprije pripreme za rad - kava, keksi i milozvučna pozadina: Nature's Tranquility - Amazon Rainforest Suite

Danas sam vidjela proljeće. E to je ljubav. Kako objasniti osjećaje proljeća? Buđenje s osmijehom kad ugledam sunce kroz prozor i zastore. Ako imam sreće kao danas, neradni mi je dan, a to znači velika šolja kave (veća nego na slici), knjiga i lagano jutro vani, upijam sunčevu toplinu, slušam jutarnji mir, svježi zrak, nakratko sebi dopuštam ne misliti o svemu što me čeka toga dana, samo mir.

A poslije, dok je sunce još bilo više na istoku nego zapadu, i prije nego se maslačci počnu zatvarati, brala sam maslačak za med. Vrlo je ukusan, naravno i ljekovit.

Uglavnom, naučiti prepoznati male stvari, uživati u njima, podijeliti ih i biti zahvalan na malim stvarima nešto je na što sam ponosna. Nekad su one sve što ćemo imati. U nekom trenutku neće biti nikoga oko nas, neće biti prilike postići nešto veliko da bismo se osjećali ispunjenima, za takve trenutke stvorene su male stvari. 

Postojao je dan kad nisam imala nešto ili nekoga za utjehu, ohrabrenje, osmijeh, podršku, takav dan uči me vidjeti veliku sreću u malim stvarima. Koliko sunce može ugrijati hladne ruke od nervoze, koliko glazba može umiriti uznemireno srce, koliko knjiga može osvijetliti mračne misli, koliko osmijeha umiljato mače može izazvati...sve to ne znamo dok nam se ne dogodi. Važno je dopustiti svemu tome da nam priđe i učini svoje čudo. 

Tako se lako prepustiti nemiru, a zatim maštati o sreći. Čeznuti za njom. Pitati se gdje je. Zašto nas je napustila? A ona potiho odgovara: "Tu sam.". I da, uvijek je tu, samo što nerijetko tražimo samo ono što želimo vidjeti. Kao na primjer, kad tražim ključeve, samo gledam hoću li gdje ugledati taj ključ, a nikad ne razmišljam da tražim i privjesak na kojem je ključ, iako je on daleko uočljiviji sa svojim bojama. Tako je i sa srećom. Nije ona uvijek samo u onom obliku u kojem ju zamišljamo. Otvoriti se novim mogućnostima i prilikama, siguran je recept za pronaći veliku sreću u malim stvarima. Ili, još jedan primjer: kako sam bila nesigurna na početku ovog posta, prije prve rečenice. Nisam znala šta ću napisati, ali sam zamišljala nešto veliko. A sad, kad i sama pročitam sve što sam pisala, poslušam pjesme koje sam stavila, čini me sretnom jer sam uspjela napraviti nešto lijepo tako što sam dopustila da me obuzme sve to pozitivno od ovoga dana, a još sam sretnija jer sam to podijelila s tobom, dragi moj čitatelju i čitateljice. Hvala Ti.

Završit ću citatom:

"Tisuće svijeća se mogu zapaliti od jedne, a život te svijeće se neće umanjiti. Sreća nikad nije umanjena kad je podijeljena s drugima."

Most preko vječnosti

"Čini nam se ponekad da su zmajevi dio prošlosti, da nema više čudovišta i odvažnih viteza, da nema više princeza koje lutaju začaranim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire (...) Srećom nas ispunjava spoznaja da to nije istina."

Ovako počinje ljubavna priča Richarda Bacha. Jedna od mnogih knjiga koje sam sa zadovoljstvom pročitala više puta. Ne želim ovdje pisati recenziju knjige, želim dočarati koliku moć ona može imati, koliko se mene dojmila i koliko me usrećila.
Što je Ljubav, kako ju prepoznati, kako se odnositi prema njoj, čuvati, hraniti, održavati i živjeti s njom? Koji je recept? Ne, ovo nije knjiga samopomoći, niti knjiga savjetnika i stručnjaka. Samo jedno važno životno iskustvo, preneseno na papir.
Prelijepa je, dok sam čitala pojedine dijelove, doslovno sam osjetila toplinu, osmijeh bi mi ozario lice, onaj trenutak kada jako poželim nekome reći "Evo, dođi, ja te volim."

Ali nije takva da bi me poučila idealiziranju, gledanju samo jedne strane medalje, ne govori o nečemu što ne postoji ili što ne možemo sami stvoriti. Naučila me ja kako racionalno voljeti, voljeti srcem i razumom. Kako gledati na prošlost - sretnu ili nesretnu, kako očekivati budućnost, kako postaviti zdrave temelje toj budućnosti, ali živjeti u sadašnjosti.

Naučila sam da ako sam sretna sada, ne podrazumijeva da ću jednako biti sretna i sljedeći trenutak, da smo sposobni najviše povrijediti one koji su nam najbliži. Što je to u nama da svoje najbliže, najdraže i voljene povrijedimo? Zašto najviše boli kad nas povrijedi onaj uz koga smo najsretniji? Zašto više boli kamen bačen iz neposredne blizine nego iz daljine.Boli zato što je to osoba kojoj vjerujemo, koja nas čini sretnima, koju želimo vidjeti sretnu, kojoj se usudimo povjeriti svoje strahove i svoje sretne misli, i na kraju, osoba koju volimo. Ili smo nekad i sami ta osoba? Ako jesmo, zašto? Zašto to radimo? Zapravo se pravi razlog uglavnom tiče nas samih, a ne onoga koga smo povrijedili svojim djelima ili riječima, htjeli smo učiniti ili reći nešto za sebe, ili u svoju obranu ili jednostavno nikad ne bismo pomislili da bi upravo ta "sitnica" povrijedila nekoga. Kako onda objasniti da nije bilo s tom namjerom? Ili kako prihvatiti to objašnjenje kao razlog da su nas povrijedili? Teško isto koliko i lako. Praštanjem, razumijevanjem i Ljubavlju. 

Ali, nisu uvijek "sitnice" ono što nas povrijedi, ili ono čime povrijedimo drugoga. Nekad su to jako bitna pitanja, životne prekretnice, teške odluke. Kako naći načina, objasniti, prihvatiti, vjerovati...? Pogledom u budućnost. Razmisliti o svim opcijama što se može dogoditi u budućnosti sa ili bez toga velikog pitanja. Odlučiti što je bitnije, što je ono što će nas učiniti sretnima na duge staze. Koliko smo spremni žrtvovati? Koliko dugo čekati na ostvarenje snova - ako će se uopće ostvariti? Nikad neće biti lako, ali uz svu pomoć, podršku, razumijevanje, shvaćanje i prihvaćanje, ustrajnost i Ljubav, uspjeh teško da će izostati. Ipak, uspjeh nikada nije zagarantiran dok ga ne osjetimo. Što ako ne uspijemo? Što tada? Pa to je bar lako - zajedničkim snagama ponovno stati na noge, nastaviti dalje, željeti više, voljeti. Zajedništvo, osjećaj bliskosti i pripadnosti jedno drugome je ono što nas održava. Želja da uspijemo zajedno. Volja i rad na tome. Hrabrost i strpljenje. Povjerenje. Poštovanje i divljenje. Ljubav.

Na zadnjim stranicama nalaze se sljedeće riječi: "Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja. (...) Jedino što nam je važno, na kraju našeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naša ljubav."

Čizmice za raspoloženje

Kiša, mokar snijeg, blato, sivo nebo, magla, tmuran dan, sve to ima i svoje čari, npr. ostat ću u kući na toplom, suhom i uz knjigu. Ali, zašto bi me sve to spriječilo da izađem? Sa svojim veselim čizmicama,

mogu gdje hoću, kad hoću i bez obzira na vremenske uvjete. Sa svojim veselim čizmicama ću u inat svem tom sivilu izaći i obojiti svoje raspoloženje, nacrtati osmijeh i na licu prolaznika kad pogleda moje vesele čizmice. Idem u njima kao po oblacima, osjećam se kao da sa svakim tragom ostavljam korak od cvijeća iza sebe.

Život je prekratak da bismo nosili dosadnu odjeću/obuću. Nemam vremena nositi "ono što se sad nosi", mogu samo obući ono što me danas čini sretnom, a to su boje i osmijeh. Čizmice na cvjetiće čine čuda. Vode me ispod duge i po vodi, pokazuju mi male velike stvari, govore mi o kiši kao o eliksiru njihova života, jer da nije kiše, tko bi ih ikada nosio i tko bi ih ikada zamijetio da nije teških oblaka koji će pomračiti svijet, učiniti da su vesele čizmice najveselija šarena stvar koju ste toga tmurnog dana vidjeli. Nitko nije ostao ravnodušan prema njima toga dana.

Naklon Proljeću

Proljeće je bilo 13. u Decembru više nego što je danas. Slušam kako kiša pljušti, ugodno bi bilo za zaspati uz knjigu, ali nije mi drago kad se sjetim da je proljeće. Moje najdraže godišnje doba. S prvim sunčanim jutrim budim se ranije, poletna i presretna zbog sunca, mogućnosti da sjedim vani, okrenuta suncu, dok se još čuje onaj jutarnji mir, budim se uz veliku šolju crne kave i laganu knjigu. Doslovno osjećam kako me ispunjava ta energija, želja, sreća, zadovoljstvo. Pa eto, hvala ti Proljeće što dolaziš poslije duge tmurne hladne sive uspavane zime. Kažu, po prirodi smo privrženi onom godišnjem dobu u kojem smo rođeni, možda i zbog toga. Slavim rođendan u po' proljeća. Idealno vrijeme, u većini slučajeva dan mogu provesti vani, u mlađim danima se i moglo slaviti navečer negdje na otvorenome. Obožavam proljeće! Prvi maslačci su obojili dan. Kako je jednostavno neuobičajeno lijep maslačak, i jedan od najdražih mi, iz razloga što će se prilagoditi bilo kojoj okolini, gdje ga staviš tu će rasti i obasjati sve. Mala sunca na zemlji.

Ponedjeljak

Dakle, klišej ili ne, Ponedjeljkom ni trava ne raste! Ne znam u čemu je problem, i kad mi je nedjelja radna, nema razlike, i dalje je buđenje ponedjeljkom najbolnije i najdulje traje, kao jutros - od prvog alarma do trenutka napustanja mekog zagrljaja kreveta prošlo je 40 minuta. Doduše, namjena tog prvog alarma i nije da se odmah ustaje, nego priprema za ono što dolazi, ali 40 umjesto 5 ili 10? Ajde neka mi sad to objasne stručnjaci sa ovog i onog univerziteta koji su proveli istraživanje na toliko i toliko ispitanika. NEMA SMISLA! A eto, što je sreća u nesreći ponedjeljkom - ma samo nek se diže dok se ima gdje ići ponedjeljkom.