Most preko vječnosti

"Čini nam se ponekad da su zmajevi dio prošlosti, da nema više čudovišta i odvažnih viteza, da nema više princeza koje lutaju začaranim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire (...) Srećom nas ispunjava spoznaja da to nije istina."

Ovako počinje ljubavna priča Richarda Bacha. Jedna od mnogih knjiga koje sam sa zadovoljstvom pročitala više puta. Ne želim ovdje pisati recenziju knjige, želim dočarati koliku moć ona može imati, koliko se mene dojmila i koliko me usrećila.
Što je Ljubav, kako ju prepoznati, kako se odnositi prema njoj, čuvati, hraniti, održavati i živjeti s njom? Koji je recept? Ne, ovo nije knjiga samopomoći, niti knjiga savjetnika i stručnjaka. Samo jedno važno životno iskustvo, preneseno na papir.
Prelijepa je, dok sam čitala pojedine dijelove, doslovno sam osjetila toplinu, osmijeh bi mi ozario lice, onaj trenutak kada jako poželim nekome reći "Evo, dođi, ja te volim."

Ali nije takva da bi me poučila idealiziranju, gledanju samo jedne strane medalje, ne govori o nečemu što ne postoji ili što ne možemo sami stvoriti. Naučila me ja kako racionalno voljeti, voljeti srcem i razumom. Kako gledati na prošlost - sretnu ili nesretnu, kako očekivati budućnost, kako postaviti zdrave temelje toj budućnosti, ali živjeti u sadašnjosti.

Naučila sam da ako sam sretna sada, ne podrazumijeva da ću jednako biti sretna i sljedeći trenutak, da smo sposobni najviše povrijediti one koji su nam najbliži. Što je to u nama da svoje najbliže, najdraže i voljene povrijedimo? Zašto najviše boli kad nas povrijedi onaj uz koga smo najsretniji? Zašto više boli kamen bačen iz neposredne blizine nego iz daljine.Boli zato što je to osoba kojoj vjerujemo, koja nas čini sretnima, koju želimo vidjeti sretnu, kojoj se usudimo povjeriti svoje strahove i svoje sretne misli, i na kraju, osoba koju volimo. Ili smo nekad i sami ta osoba? Ako jesmo, zašto? Zašto to radimo? Zapravo se pravi razlog uglavnom tiče nas samih, a ne onoga koga smo povrijedili svojim djelima ili riječima, htjeli smo učiniti ili reći nešto za sebe, ili u svoju obranu ili jednostavno nikad ne bismo pomislili da bi upravo ta "sitnica" povrijedila nekoga. Kako onda objasniti da nije bilo s tom namjerom? Ili kako prihvatiti to objašnjenje kao razlog da su nas povrijedili? Teško isto koliko i lako. Praštanjem, razumijevanjem i Ljubavlju. 

Ali, nisu uvijek "sitnice" ono što nas povrijedi, ili ono čime povrijedimo drugoga. Nekad su to jako bitna pitanja, životne prekretnice, teške odluke. Kako naći načina, objasniti, prihvatiti, vjerovati...? Pogledom u budućnost. Razmisliti o svim opcijama što se može dogoditi u budućnosti sa ili bez toga velikog pitanja. Odlučiti što je bitnije, što je ono što će nas učiniti sretnima na duge staze. Koliko smo spremni žrtvovati? Koliko dugo čekati na ostvarenje snova - ako će se uopće ostvariti? Nikad neće biti lako, ali uz svu pomoć, podršku, razumijevanje, shvaćanje i prihvaćanje, ustrajnost i Ljubav, uspjeh teško da će izostati. Ipak, uspjeh nikada nije zagarantiran dok ga ne osjetimo. Što ako ne uspijemo? Što tada? Pa to je bar lako - zajedničkim snagama ponovno stati na noge, nastaviti dalje, željeti više, voljeti. Zajedništvo, osjećaj bliskosti i pripadnosti jedno drugome je ono što nas održava. Želja da uspijemo zajedno. Volja i rad na tome. Hrabrost i strpljenje. Povjerenje. Poštovanje i divljenje. Ljubav.

Na zadnjim stranicama nalaze se sljedeće riječi: "Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja. (...) Jedino što nam je važno, na kraju našeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naša ljubav."