Ovo su prvi kadrovi filma "The bucket list" (Lista posljednjih želja/Imaš petlju). Film koji sam gledala tek dva puta. Kažem tek, zato što imam namjeru gledati ga još nekoliko puta.
To nije film "pričam ti priču", uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. Ne. Dvojica mojih najdražih glumaca: Morgan Freeman i Jack Nicholson, uče nas o vrijednosti života. Susreću se kao potpuni stranci u istoj sobi u bolnici, i obojici je ostalo još nekoliko mjeseci života. Umjesto prepuštanja i odustajanja od svega, odlučuju načiniti listu svojih posljednjih želja, ali ne zaustavljaju se na tome, naprotiv, kreću u akciju i ispunjavaju sebi te želje, sve ono što nikada u životu nisu učinili.
Neću ići u detalje, ne želim pokvariti doživljaj filma onima koji ga požele gledati. Nešto najgore mi je kad čitam recenziju filma ili knjige, gdje ti u tri rečenice ispriča pola, još ti samo ne kaže kraj. Zbog toga, reći ću ono što je bitnije. Inače nisam neki ljubitelj filmova, preferiram knjige, što dakle znači da je ovaj film posebno vrijedan gledanja. Čak niti ne traje dugo, prikladnih 95 minuta, ali i da je dulje, ne bi mi bilo žao.
Dakle, jeste li se ikad zapitali "Jesam li našao sreću u svom životu?" i "Jesam li donio sreću drugima?". Prema egipatskom vjerovanju, kada duša dođe na ulaz u nebo, postavljena su joj ta dva pitanja. O odgovorima ovisi hoće li ili neće ući u nebo. Lijepo je to vjerovanje. Ako ga spustimo na naše zemaljsko postojanje, trebali bismo ta ista pitanja sebi postavljati s vremena na vrijeme, ne zbog nekakvog prolaza negdje, nego kako bismo sebi mogli odgovoriti kakva smo osoba, koliko smo postigli, koliko smo postigli za druge. Usporedi sebe sa ljudima koji uspoređuju sebe s tobom, tako ćeš znati jesi li i koliko si uspio.
A šta više pričati, film me je rasplakao od smijeha ali i od tuge ili jednostavno onaj osjećaj ... e ne znam to objasniti, tolika neka snaga osjećaja da mi suze same krenu, a ako jedan film može izazvate tako snažne osjećaje, to mora biti dobar film.